26 miliona evra. To je iznos koji je potrošio 20 klubova La Lige ove zime. To je manje od nemačkog D2 na primer, znajući da je pored toga, polovina od ovih 26 miliona evra otišla igraču, Cucho Hernandez, novi napadač Betisa. Situacija koju neki mogu smatrati katastrofom – a ovaj klimavi prelazni rok izaziva mnogo razgovora među našim susedima – ali koja ima mnogo objašnjenja. Neizbežno, prvi razlog su propisi La Lige i njen veoma strog finansijski fer-plej, koji sprečava klubove da žive iznad svojih mogućnosti. Generalno, klubovi su navikli da dostignu svoj salary cap i troše sav novac koji im pravila La Lige dozvoljavaju tokom letnjeg prelaznog roka. Osim prodaje, oni praktično nemaju maržu ili kupovnu moć za zimu.
Tačno, ako La Liga jedva da je potrošila nešto, to je i zato što njeni klubovi nisu imali nikakvih većih odlazaka. Ukupno 46 miliona evra je stiglo u blagajnu klubova, a to su odlasci nevažnih igrača, kao što su Tasios Douvikas, zamena u Selti prodata Komu za 14 miliona evra, ili Assane Diao, takođe prodat italijanskom klubu za 12 miliona evra nakon što je samo dva puta počeo sa Betisom u prvoj polovini sezone. Kao što vidite, ako La Liga nije zaista ojačala, to je i zato što nije oslabila.
Prerušeni blagoslov?
Takođe treba napomenuti da je zimsko tržište pre svega prelazni rok u kojem „popravite“ i iskoristite moguće prilike. Betis je to uradio na primer sa Antonijem, koji je stigao iz Mančester Junajteda na pozajmicu, ili Viljareal sa Tajon Buchanan. Ali generalno, klubovi La Lige sa kupovnom moći nisu nužno morali da ojačaju, ili su dobrovoljno odlučili da to ne urade. Velika trojka nije dovela nijednog igrača, a klubovi koji takođe imaju prilično značajne finansijske mogućnosti kao što su Real Sociedad, Athletic ili Villarreal takođe su ostali mirni, već imaju prilično solidne i kompletne ekipe.
Sa svojom finansijskom kontrolom, La Liga ima za cilj da osigura da njeni klubovi budu prilično zdravi i iznad svega, da ne zavise od prodaje igrača da bi mogli da žive, a zatim regrutuju. Cilj koji počinje da se materijalizuje, i kako je izvestio El Mundo, u roku od samo četiri godine, sume prikupljene prodajom igrača su smanjene za 50%, dokaz da La Liga sve više uspeva da zadrži svoj talenat, otuda i niska prodaja ovog leta. Čak i ako još uvek postoje neki loši studenti, španski klubovi su sada prilično zdravi finansijski, što još nije bio slučaj pre deset godina. A to je, delimično, zbog ovog finansijskog fer-pleja koji malo ograničava timove u prelaznom roku. Ne trošenje ne znači nužno siromaštvo ili finansijsku krizu.
Koristi za reprezentaciju
Činjenica da klubovi La Lige nisu regrutovani stoga nije neizbežna – barem za većinu njih – i ova štednja je namerna, deo dugoročnog plana da klubovi La Lige budu sve manje i manje zavisni od spoljnih faktora kao što je prelazni rok da bi preživeli. To je takođe veoma dobra prilika za mlade igrače, a nedavni uspesi Španije, ali posebno njenih omladinskih timova, sa titulom na Olimpijskim igrama i Euro U19 ovog leta, mogu se jasno objasniti željom da se igrači izvuku iz trening centara. Dok su neki klubovi već u velikoj meri kladili na akademiju i uvek su davali šansu mladim ljudima, ove restriktivne mere i politika štednje su gurnuli druge timove, ponekad pod prisilom, da moraju da učine isto.
Sve je više i više mladih Španaca bačenih u duboki kraj, i neizbežno, više prostora za poboljšanje za ove mlade igrače i više potencijalnih kvalitetnih iberijskih igrača za nacionalne trenere. Naravno, kao i obično, moramo malo nijansirati i ova prilično restriktivna politika bi takođe mogla dugoročno biti štetna za španske timove, posebno u evropskim takmičenjima. Baš kao što neki klubovi, iz različitih razloga, ostaju u komplikovanoj finansijskoj situaciji, kao što su Valensija ili Espanjol, dok se drugi klubovi poput Sevilje, istorijski veoma vole trgovinu igračima, bore da se prilagode ovom novom, mirnijem kontekstu u smislu prelaznog roka. Ali sve u svemu, nema razloga za brigu …