Kolumna: Marko Jović

Italijanska Golgota – lament nad nacijom i novi početak

> 19:14

Rekoh jednom da se u suzi krije sve. Bol i radost, znanje i glupost, sve stane u tu kap koja govori više nego nebrojeni ispisani pasusi. Kako da ne pobediš kada je trijumf jedina projektovana mogućnost? Kako da tvoje buncanje besmislica bude glasnije od himne? Pitajte uplakane, neće znati odgovor ali suze će govoriti same za sebe. Uspeli su da jedno „zbogom“, koje je zaslužilo ordenje, oboje u crno.

Italijanski šmekeri ostavili su nepopijen espreso, razočarenje će ih održati budnima. Isto razočarenje koje je prisutno u svakom od nas, na stranu uspeh post-Ibrahimovićeve Švedske i lovorike pobedniku, gorčinu iz šoljice ni mi ne želimo da kusamo.

Krst koji su pokupili produkt je nerazumnosti, nikako fortune i umeća. Jer, kockice koje imaš moraju da garantuju, ako ne jamb, makar kentu, ali to se neće desiti ako bacaš samo jednu od pet. Italijani su imali potencijal, da su prošli pričalo bi se o šampionskim dometima, to je jednostavno posao koji su na Čizmi doveli do perfekcije. Kada god su Azuri izgledali bespomoćno, našli su način da se ružnoćom katenaća proguraju do bine i uhvate pevačevu znojavu majicu.

Ne i ovaj put. Valjda ti se nakon godina opstrukcije igre i gorepomenutog načina pobeđivanja vrati za sve, kao karma koja uvek dođe po svoje. Lament nad nacijom je neminovan, ljudi koji vole fudbal vole i Italiju na Mundijalu, drugačije ni ne znamo da zamislimo turnir. Ali, došlo je vreme za naplatu dugova, metak pravo u čelo generaciji koja to možda i nije zaslužila.

Nije sve ni počelo juče, neuspeh od danas je posledica starijeg vremena. Poslednja titula Svetskog prvaka je vreme priče, 2006. piše na etiketi. I ne dotiče se priča ni promil onoga što je bilo u Nemačkoj, uspeh nije uzrok kolapsa ma koliko želeli da nakarikate ruglo slavlju.

Tadašnja titula je bila propisana receptom, zaslužili su je jer su bili bolji od drugih. Bila je to potvrda decenijskog kvaliteta, zlatna slova na, ispostaviće se, poslednjoj stranici kalča. Kao kada u kafani gazda da znak za poslednje piće te večeri, a tebi je i dalje pun šlajpih – muzika je već dugo kraj tvog stola, uzećeš najstariji viski jer bi sve drugo bilo čudno ili potpuni promašaj.

Kalčopoli je poraz. Farsa koja dovodi do kataklizmičnog obrta u italijanskoj svakodnevici, žurka na kojoj obezbeđenje izbacuje di-džeja i ostavlja ljude da plešu bez muzike.

Možda Juventus nije reper vremena, možda je tuga nastala Interom i Milanom, ali bezrazložna borba protiv samog sebe načini te slabijim, podložnijim da zahvatiš virus. Bakterija namiriše slabost, zlodusi pronađu put bez muke i eto te, očas posla, u postelji sa supom u rukama i toplomerom ispod miške.

Došlo je to spontano, mislili smo da je primat izgubljen engleskim ulaganjem u šou-program, prihvatili situaciju kao obavezni prolaz jedne ere. Da su se Italijani pitali, nikada ne bi bilo tako. Imali su sve mogućnosti da budu najveći, da fudbal bude njihov, ali su uprskali. Nedovoljno vica bilo je u njihovoj zalizanoj kosi, pred kraj storije i previše šminke na odelu sporta koji više voli ožiljke.

Tako nekarakteristično Italijanima, i tako prepoznatljivo za njih. Oni su stvorili pljuvanje na terenu, gigantske derbije, demoliranje tribina, u vremenu kada su Englezi odustali sami od sebe. Opet, prepoznatljivost se krije u nesposobnosti podele moći, halapljivosti za tronom koji može da poseduje samo jedan čovek, samo jedan klub.

Eto vam kompletne zavrzlame, italijanskog Kosovskog boja, krvave situacije bez stvarnog pobednika.

Usledilo je farbanje fasade dok je kuća bila bez krova. Interova Italija i Evropa i Zlatanov povratak su samo neznatno odgodili apokalipsu. Bilo je jasno da se u Italiji više ne igra najbolji fudbal.

I oni su to znali. Onako ćutke, kako to samo oni znaju da rade kad su svesni svojih grešaka, pokušavali su da gurnu realnost pod tepih i pred lice javnosti i dalje izlaze u kreatorskim odelima. A po kući su šetali odrpani...

Uvezli su koloniju Brazilaca, Egipćana, Argentinaca i dali im pasoše, naredili im da vole Italiju i raduju se novoj domovini. Mlađi Kanavaro će se jučerašnjom izjavom zaleteti i na te igrače, ali nisu oni krivi. Oni su posledica, nikako uzrok nemile situacije.

Kineski dolari, koji su najskorije pristigli, samo su začepili dovod razuma u odluke. Lepota poroka nikada nije lepa kao što liči isprva, shvatili su to i  Talijani iako težim putem.

Pogrešno rukovođenje i novcem izbeljeni mozgovi nikada ne vode u pravom smeru. Kada ne želiš ni da priznaš grešku to je borba za održavanje na mehaničkom biku.

Šlag na torti je vremešni Ventura, čovek bez ideje što je baš on baš tu. Slepo verovanje sistemu nekada je dobra stvar, ali nikada vas neće dovesti u vrh. Isterivanje jednog istog iz kola u kolo, sa valjanim igračkim kadrom, dovešće vas u sigurnu zonu, ali moć gornjeg doma nećete gledati iz prvih redova. Formacija 3-4-3 kao zaštitni znak Juventusa nije garant rezultata, sve starija poslednja linija neće postati brža ako joj pridodate još dvojicu da krpe rupe.

Videli smo najbolje na Konteovom primeru. Početak u Juveu nije bio lak, uslovio je prelazak iz 4-2-4 u 3-4-3 i delovao revolucionarno. Rezultati su naišli pa za njima i selektorska pozicija. Fudbalski savez Italije nije dao puno razmišljanja oko naslednika, verovao je da će repriziranje sistema biti siguran pogodak, ma ko sedeo sa kravatom.

Nužno zlo reklo bi se. Fudbal nije šablon, sagledanje svih opcija donosi potvrdu od strane javnosti, zlato oko vrata i trofej u vitrine. Uzalud je Ventura naguravao trojicu i petoricu u odbranu kada ih nije štitio ni sa kim. A i kada je to radio, činio je to tako da napad ispašta i bez toga nema golova, a promaja samo menja smer u kome će duvati, pa samim tim ni rezultata.

Njegov impresivni Torino, koji ga je dovukao na mesto neuspeha kao preporuka, bio je sklop genijalnosti Imobilea i Ćerćija i igrača koji su ih nasledili jer je uklapanje u dobar model uvek jednostavno. No model je bio lesterovski, čudo na jedno leto okupano očekivanjima. Sve nakon te sezone 2013/14 bilo je tapkanje u mestu i potvrda proseka, nikako potencijal za jednu od najvećih selektorskih klupa.

I usledio je kolaps, svi smo ga videli, mnogi su bili tužni. Mnogi su to i dalje. Pisao sam kako stvari moraju da se raspadnu da bi na njihovo mesto došle novije, bolje zamene. Tuga je u padu generacije koja je zadužila defanzivno opredeljen fudbalski svet, čeličnom temelju titule iz Nemačke.

Crtica je pored Bufonovog imena, najveći je zaslužio više. Zaslužio je da bude jedini sa nastupima na šest Svetskih prvenstava. Stvarao je istoriju, bilo je pravično da mu i ona izađe u susret. Znate i sami da to ne biva uvek tako, sreća sama bira svoje štićenike, ali žal će ostati vazda kad spomenete njihovu neuspešnu misiju.

Italija je na kraju koji označava početak, posmatrajte sunovrat kao obavezu onih koji su dužni sami sebi. Fudbal odavno nije glavna tema na Apeninima, jedino ovako su mogli da prigrle ono što su izgubili. Gubitak Mundijala za njih znači puno više od jednog izostanka sa turnira, znači da je glava pod vodom a boce sa kiseonikom ni na vidiku.

Izroniće brzo, velike nacije to rade sa stilom, Francuska u Južnoj Africi i prošle godine je najbolji pokazatelj. Imaju prostor i materijal sudeći po garnituri igrača koja nadolazi, nema tu briga fudbalske prirode. Tehničkim stvarima će pak morati da se pozabave.

Verujte mi, Paniniju prvom nije do sklapanja albuma, ali Italija je morala da dobije svoj epilog pre ili kasnije. Ovo je njihova Golgota, silazak sa brda uvek je bio lakši nego penjanje.

Sada su na početku, vreme je da bace kesice sa sličicama i počnu da razmišljaju o nečemu ozbiljnijem.

Znate, kao odrasli, razumni ljudi...  

PIŠE: Marko Jović

JOŠ SPORTA: 

Veliko neslaganje Rafe Nadala i Rožera Federera

Partizan čeka rekonstrukcija - Uprava kluba će imati pune ruke posla

Zemljotres u Partizanu - Semjuels napao Mutu Nikolića (FOTO)

Mesi pozvao Ronalda da mu čestita rođenje deteta, ali i još nešto