Svuda vlada besparica, svi svima duguju, vrhunski sportisti ne dobijaju 90 odsto plata, struka je još bednije plaćena, ne ulaže se u infrastrukturu, klubovi se gase...Ima li nade za sport u Srbiji?
Da li neko u Srbiji voli sport?
Bila sam mala kada me je otac gotovo svakog vikenda vodio u ledenu dvoranu Pionir na hokej. Dok su ostale vršnjakinje išle na ples, balet, igrale lastiš, kupovale barbike, ja sam jedva čekala subotu ili nedelju, pa da odem da gledam momke koji izvode na ledu najrazličitije akrobacije. Žestoki okršaji, driblinzi, sprintevi, maštovite kombinacije, a sve to na najtežoj od svih podloga – ledu.
Tako sam zavolela hokej. Uživala sam kada sam gledala moje Zvezdu i Partizan, u duelima sa neverovatnim „oklopnicima“ Jesenica, Medvešćaka, Olimpije...Ljubav prema hokeju i dan danas živi u meni. Na kladioničarskom listiću ne mogu a da ne stavim Karpat, Lilehamer, Salcburg, SKA, Ejsbaren, Davos, Bruinse ili Rendžerse. Hvala bogu pa imamo Sport klub i Arenu, pa mogu da gledam sjajne KHL i NHL mečeve.
A ledena dvorana Pionir? Na žalost, davna i, za mnoge zaboravljena prošlost. Kada sam pre neki dan pročitala članak u novinama o tome kako se legendarni Zvonko Mihajlovski sa setom seća hokejaških utakmica pred 12.000 ljudi, pošle su mi suze na oči. Kada gledam utakmice Medvešćaka u prepunoj zagrebačkoj Areni, protiv SKA, Dinama i CSKA iz Moskve, Jokerita, hoću da puknem. Kako Hrvati mogu da imaju privilegiju da gledaju vrhunski hokej a mi ne?
Stoji da u Medvešćaku ne igra nijedan Hrvat (izuzev trećeg golmana), ali ljudi gledaju hokej! Kažu, grad Zagreb je stao iza Medveda. A što grad Beograd ne stane iza Partizana? Ili Crvene zvezde? Da se igra makar EBEL. Kažu taj sport ovde nije dovoljno popularan. Pa jesu li ti isti ljudi bili pre par godina na finalu Slo hokej lige, kada je Partizan igrao za titulu? Pa jesu li videli punu ledenu dvoranu? Očigledno da nisu. A kako se došlo do toga? Tako što je jedan čovek uložio svoj novac. San je trajao tri godine, a onda – ništa. Više nije moglo da se ulaže, a Grad je baš bilo briga što bi crno-beli, uz njegovu podršku, da ga promovišu u EBEL-u, na tržištu od pet srednjeevropskih zemalja i 35 miliona ljudi.
Hokej se danas u Srbiji i dalje igra, ali je nevidljiv. Ne zna se ni da li se igra Prvenstvo Srbije, ili su to prijateljske utakmice. Niko to ne ide da gleda. A da li samo hokej ima maćehinski odnos države i ovog društva? Odgovor je jednostavan – ne! Zavapio je jedan od najboljih srpskih vaterpolista Andrija Prlainović, da je ubedljivo najtrofejniji sport u Srbiji u poslednjih 10-ak, 15 godina, na umoru. Prethodne dve godine u srpskim klubovima igrala je plejada najboljih reprezentativnih vaterpolista, ali ništa se nije uradilo na tome da ostanu duže. Plate su im kasnile i jednostavno su morali da idu trbuhom za kruhom.
Primera je bezbroj. Gotovo u svim sportovima gase se klubovi, kriza se oseća svuda. U takođe trofejnom sportu odbojci, prvak države već drugu godinu ne igra Ligu šampiona, da bi uštedeo!? A finalni turnir Kupa Srbije igra se u maloj dvorani SPENS-a, kao da su u pitanju neke školske igre! Novak Đoković je poslao ozbiljno upozorenje za svoj sport, a šta reći o situaciji u rukometu i košarci, streljaštvu gde osvajači olimpijskih medalja nemaju ni elementarne uslove za trening.
U redu, slažem se da ne mora država da finansira celokupan sport. Međutim, ako se pogledaju primeri u svetu, tamo se klubovi finansiraju ili od opština, ili od privatnih lica. Zašto to kod nas nije moguće? Ako već država nema para, pa bar bi mogla da napravi uslove za tu privatizaciju, da da poreske olakšice onima koji hoće da ulažu u sport.
A gde su te, savremene mecene? Zar je moguće da u Srbiji nema nekog zaljubljenika u vaterpolo, poput čuvenog gospodina Volpija? Ili u neki bilo koji sport? Gde su ti vajni uspešni poslovni ljudi? Zašto dopuštaju da propadaju prvaci Evrope, poput vaterpolo klubova Partizan i Crvena zvezda, košarkaškog kluba Partizan, fudbalske Crvene zvezde, rukometne Metaloplastike? Pa zar neko od njih ne bi mogao da „stipendira“ nekog Dšana Lajovića, Filipa Krajinovića ili Peđu Krstina da dođu do Novakovih visina?
Poruka je jasna. Dokle god za sport budu marili samo sportisti, nema šanse da se ostvari pun potencijal, a on je veliki. Sport, pored zabavne, pa i profitabilne, ima i važnu društvenu funkciju. Sklanja decu sa ulica, uči ih pravilnom telesnom i duhovnom odgoju. Gde će deca sutra moći da se bave sportom ako dopustimo da se sportski klubovi gase ovakvom brzinom? Da li iko od onih koji imaju sredstava i moć odlučivanja ima decu i razmišlja o njihovoj budućnosti?
Piše: Tanja Mijić