Ta sjajna latinska poslovica koja će okarakterisati zbivanja podno neba nad Srbijom. Da se skrene fokus sa gorućeg problema... Na zabavu. Ha! Baš smo se zabavili zadnja dva meseca. Posle cirkuske fudbalske predstave semenkara sa vaterpolo kapicama koji su za sobom ostavili tri boda i nekoliko kila svega po našim facama, Vojna parada je bila pravi dekontaminirajući metod da se sapere nataložena gnev i svede na neki minimum. Srbi kao Srbi, brzo zaboravljaju, kreće defile tenkova, topova, oklopnih vozila, čuda, muda... posle 30 godina. A bonus na sve stiže i Putin da nam obeća uz pomenut hleb i igre, nešto da se namaže preko, Južni tok,bog da mu dušu prosti

Hleba i igara!

> 00:55

Nisam ja neki Bog zna kak’i rusofil, niti sam neki vajni klimač glavom na evropske ideje, ali opet drago mi da tako neka sila dođe u ovaj naš ćumez od zemlje i naruča nas malo spanaća kao Popaja, te dobijemo instant mišiće sa kojima se kurčimo do prvog odlaska u Brisel ili američku ambasadu. Nismo politički moćni da im pokažemo srednji prst uz neizostavni „mšupičkuma“ izraz, te nam je sport jedini izlaz i jedino bojno polje da ih ponizimo. A i tu gubimo polako reputaciju.

Albaniju smo progutali, onda dođe danska armada, te sam se u jednom trenutku uhvatio za glavu uz opasku da bih jako voleo sad da vidim zastavu neke „Velike Danske“, čisto da se završi teror po naš gol. Što se tiče domaće fudbalske scene ista priča, svađa za svađom, Partizanu se ne sviđa metod rada Zvezde te sahranjuju srpski fudbal po novinama jer im je neka vikend utakmica bila sumnjiva, a crno bela gospoda ne znaju da je opelo te neke navodne fudbalske sahrane prošlog vikenda krenulo upravo iz Zemunela gde su kadeti Teleoptika i Partizana igrali „nerešeno“ 2:3. Kažu, neizvesna bila utakmica do samog kraja. Najveći sukob interesa u srpskom fudbalu su Partizan i Teleoptik. Tačka.

Nego da se vratim malo na Vojnu paradu. Još jedan razlog, kako rekoh, da narod tapše i diči se, da se skrenu misli sa gorućih problema u sportu, u politici, uopšte u životu prosečnog Srbina. I odobravam taj čin u te svrhe. Evo stavljam naočare za vid, iako odlično vidim i tapšaću i ja i klimaću glavom i eto, kao, super, napred naši, jaka smo vojna sila. Gistro. Sad skidam naočare, jako besan i pitam vas koga bre vi j....e više? Em ste nesposobni da organizujete utakmicu visokog rizika, em ovaj narod koji iole gleda normalno i pismen je i koji je nažalost u manjini vi folirate sa obojenim nekim tenkovima i vozilima koje ste pozajmili iz muzeja i zadnji put su paljeni 1985. kad je bila zadnja Vojna parada.

Svaka čast svakom vojniku u Vojsci RS, oficiru, komandiru, generalu, to je naša dika i ponos, a ove obojene skalamerije sačuvajte kao makete da ih gađate na vežbalištima. „Boj ne bije svetlo oružje, već boj bije srce u junaka“ neko će reći... Jeste i ja se slažem, ali to je važilo kad smo išli na Turke konjanike, kad smo satirali Turke janjičare i još ponešto malo teže u kasnijim ratovima kroz istoriju. Sad teško da išta sa tim srcem možeš kad imaš sisteme koji ratuju sa tobom sa udaljenosti od preko 2000 km.

Da ne očekujete možda da zajašemo Tomahawk raketu skočivši sa oblaka (jer su Srbi nebeski narod). Mi bre nemamo način da pogodimo kamenom nosač aviona na Jadranu, a kamoli nešto veće. Jedino komercijalnim letom da nas doveze neko. Ma idi...

Čekam izbore u Zvezdi i Partizanu, nastaviću se...

RIP Marko Ivković Jagoda

Piše: Rašovan III