Ako u subotu, 15. novembra na oproštaju Dejana Stankovića ne budu pune tribine Marakane, fudbalska Srbija debelo će se ogrešiti o svog kapitena i rekordera po broju odigranih utakmica

STANKOVIĆEVA DRUGA ŠANSA SRBIJI: Zašto Marakana u subotu mora biti puna!

> 12:59

Pompezno najavljivan oproštaj od dresa sa nacionalnim obeležijma u Novom Sadu, nije uspeo, ali je Grande Dejan svojoj otadžbini koju je itekako zadužio „dao“ drugu šansu. Nešto više od 7000 navijača u srpskoj Atini predstavljalo je pravo poniženje za fudbalera koji je toliko dao, daje i još će dati našoj državi. Bez dileme, da je nekim slučajem „Mali iz Zemuna“ Italijan, Španac ili Englez, San Siro, Santjago Bernabeu ili Vembli bili bi dupke puni. Važimo za narod koji za sebe tvrdi da ceni prave vrednosti, eto nam prilike u subotu, idealne šanse da to i dokažemo.

Ne dozvolimo da jedan od najvećih igrača sa ovih prostora dođe u svoju kuću, a da ona pri tom bude poluprazna.

Dugačak je spisak onih koje je Stanković zadužio, i bez preterivanja na njemu nas sigurno ima toliko da napunimo zdanje u Ljutice Bogdana. Ukoliko i pored svog busanja u prsa, stolice najvećeg srpskog stadiona budu prazne, Deki sa punim pravom može debelo da razmisli kada će sledeći put čekirati kartu za svoj Beograd. Grad u kojem je odrastao, grad čijem je najvećem klubu toliko radosti podario.

Nedavno je „bezobrazno“ skromno rekao da se zahvaljuje Zvezdi što ga se setila. Valjda se i u tome ogleda njegova veličina. Na noge posrnulom gigantu dovodi Udineze, klub iz vrha Kalča u kojem ga posle samo nekoliko meseci boravka doživljavaju kao idola. Ne bi bilo dobro da se i pred njima obrukamo. Ljubopitljivi novinari sa „čizme“ u tom slučaju neće propustiti priliku da ga pitaju zašto je to tako. Ne dovodimo Dekija u neprijatnu situaciju. Ako već igrači Udinezea svaki gol proslavljaju trčeći u zagrljaj Stankoviću, pružimo mu i mi seriju aplauza i ovacija, biće dovoljno. Istina je da su crveno-beli odradili odličnu kampanju i osmislili scenario dostojan legende. Planirano je da Stanković na svoju Marakanu kroči u 35. minutu, odigra poluvreme do kraja a onda simbolično primi traku od Nikole Mijailovića. Biće tu i njegovi ispisnici, tim koji je pre 18 godina ispratio Kajzerslautern sa četiri gola u mreži i tim pred kojim je na kolenima bila slavna Barselona. Cene karata nisu velike, štaviše u odnosu na ime rivala i čitav hepening, vrlo skromne. Za 200 dinara ispratiti Dejana Stankovića sa igračke scene i videti ga na ivici suza u dresu Crvene zvezde sa kapitenskom trakom oko ruke, priznaćete nije mnogo.

Ponavljamo u Novom Sadu smo omanuli kao narod, u subotu izgovora nema. Poklonimo se čoveku, ljudskoj veličini, humanisti. Fudbaleru po kojem je Huan Veron sinu dao ime, onome koji je pomogao izgradnju Hrama Svetog Save, onom koji je sa prijateljima izgradio zgradu u Obrenovcu za žrtve poplava, onome koji je pomogao Vilotiću, Milojeviću, onom ko je prolivao krv, suze i znoj za državni dres, onome koji je zajedno sa Sinišom Mihajlovićem 1999. godine klečao ispred tribina italijanskih stadiona u majici „Stop bombing“, onome... Razloga je milion, opravdanja nema, Srbijo iskoristi šansu.

Piše: V. Žugić